U noći 25. X.. 908

Primi, zlati, objeručke štogod ti se daje.
Da smo zdravi!

Zlatove proze:
Čime se ljudi tješe (Nada I, 23. str.)
Ružice stida na licu (Nada I, 103)
Pamet s Urvine planine (Nada I, 367)
Čime se ljudi tješe (Nada 1899. 135)
Plaća pravde.
Dušan odnio:
Njegovom veličanstvu
U katakombama
Pogled
Pismo iz Rima
Ata Trol - 2 puta
Pabirci iz života
Odlomci 2
Drame počete 2, l
Roman početi l
Nacrt za dramu
Klaonica
Ja sam
2 teke
Efeta Vijenac God. XXVII. 20 broj
Sjećaš li se, zlati! kad si neko vrijeme proučavao zvijezde, nabavio si durbin pa po čitave večeri motrio nebesa, mene zvao iz druge sobe pa smo zajedno gledali.
Znaš onu pjesmu, koju si htio spjevati, ali nijesi mogao. Ono, kako je postala bomba. Isus se vraća na ovaj svijet pa vidi, gleda sve i svud, dođe pred jednu katedralu, ne znam jesi li rekao Petrovu crkvu, i od tuge nad svim tim spusti suzu. Ta suza padne na ploču i čudnim čudom raste, raste i postane bomba.
Znaš, kako si mi pričao, kako ti je bilo teško u Rimu. Stega velika, a ti si htio da se naužiješ Rima, starog i modernog, a nisi smio. Uz to su počele tvoje sumnje, tvoja razmišljanja, pa si često čitave sate klečao pred oltarom moleći vjeru, mir duši; tog tamo našao nisi.
Znaš li, zlati, kad si mi pričao, jednom, onda, kad si položio ispit za građanske škole, onda. Onda si morao predavati pokusno u jednom razredu, a ti si se zanio i tako milo, lijepo s djecom razgovarao, da te je ispitajući prof. gosp. Modec pohvalio i rekao: Molim, dete još malo s djecom razgovarajte, volim Vas slušati. To je više vrijedilo nego naj bolja ocjena.
Moj rođendan je danas. Ti si ujutro uvijek meni došao, meni česti tao, a Višnjica morala nositi dar »dobroj mamici od tatice«. Čuvam ja te ceduljice.
Silvije me dignuo, bez njeg nisam bila ništa, a sad opet sam ništa, prelomita grana.
Ništa se ne mogu pravo sjetiti, kako je to bilo pod konac. 16. [IX. 1908.] ujutro vratila sam se sa Višnjicom iz Zagreba, ti si nas dočekao dolje na skalinama, obučen. Onda si nas pozdravio i rekao: najprije po ljubiti treba mamicu, onda Višnjicu. Ali, znaš, da sam se prepala, kad sam te ugledala. Bože moj, kako si se promijenio. Crn u licu, mršav, smiješak tvoj bijaše tako bolan. I već si mi rekao, da ne možeš pravo hodati od osipa, koji se stao opet pojaviti baš na bedrima. Taj osip međutim bivao sve gori.
Jučer sam čitala pismo, što si ga pisao iz Zlatara mami prigodom našeg vjenčanog putovanja. Kako si lijepo o meni rekao. A ja to zaslu žila nisam. Oh, kako plačem, kad mislim, kako sam te već onda ljutila. A ti si me volio, a i ja tebe, ali sam bila zlo uzgojeno dijete, razmažena, mislila sam, da ti porad mene moraš da živiš, da je sve na svijetu tu, da mene poslužuje. Ali ipak si na momente bio zadovoljan s menom.
Jučer bila zvjezdana noć. Sjećam se, kad smo zajedno često išli kojemu prijatelju poslije večere pa tamo dulje ostali pa vraćajući se sve si mi redom tumačio zvijezde, ili si me baš vodio kroz mračne uske ulice u Gornjoj čaršiji. Ja sam se bojala, ti si mi se rugao, a meni je bilo tako lijepo, blažena sam bila ko nikad. A sad! Bože, smiluj mi se.
Sad se sjećam, kako si u bolesti pri koncu još uvijek sam sebe po smatrao. Vidiš, kako si ne mogu više ni cigaretu da napravim. Ja sam ti ju načinila, a ti si počeo pušiti dva dima i onda si opet zadrijemao. I novine si prestao čitati. Nisam htjela da na to mislim, a ti si me upo zorio rekavši mi: Opažaš li, zlati, da već dva dana novina čitao nisam. Vidiš, tako se umire.
Koliko put si mi rekao: Šta je smiješno bojati se smrti. Je li znaš za vrijeme prije poroda? Ne znaš; eto, isto je tako i poslije smrti. Ništa.
U Kiseljaku, kako si rekao o vodi, da i na hlače same djeluje, da bi i one počele kakiti, kad bi se te vode napile.
Carev je jubilej; tata dobio orden. Da si tu, kako bi se rugao i zanio gledajući tatu, kako križić pomno meće na svoj stari, izlizani, paradni kaput. I opet čitam one pjesme o vojništvu.
Razorena je kuća naša, nema tebe, da nam svaki dan nešto kući do neseš, pa kad je kakva bakljada, ti se veseliš kao dijete; volio si voj ničke marševe, imitirao kod kuće bubanj, pa trublju. O moj zlati, zašto sve to, zašto? I ja bih s tobom zavapila: Što nas žače! Što nas zače.
Nad tvojim potpisom, zlati, mogla bih stajati. Evo buljim u njega, mislim na tvoju ruku, onu milu ruku, koja je to pisala. O moj premili zlati, moje sve. Ti ne čuješ, što ja tebi pišem, i - ti ne ćeš nikad ovo čitati. Ne ćeš? Reci!
Da sam bar već stara, i da mi je Višnja bar već našla svoju sreću, svoj kruh, lakše bi mi bilo živjeti; a pred menom sad stoje godine, možda mnoge godine, a sve pusto, bez radosti, bez života.
Zlatar. Komu da govorim o svojoj velikoj boli, o njemu? Čujem takve blesave odgovore i utjehe, to mene vrijeđa i čini mi se, da mi on sam veli: Šuti, ne govori nikom, plači, kad si sama.
Ja nisam bila sretna kao djevojka, dobri su bili moji starci, dobri i glupi, i baš zato nesretni. A onda si došao ti, o zlati, pa si me izvukao iz toga doma očinskoga i uveo u taj dom, dao mi tvoje srce. Brzo sam zaboravila svoj očinski dom, i svakiput, kad smo se navratili u nj, opet sam bila sretna, kad smo odanle otišli kući. Naša kućica bila lijepa, sretni smo bili u njoj. A sad! Opet sam doma, okle sam izišla, a to me čuvstvo ne razblažuje, naprotiv, to me boli, to peče. Kud ću odavle? Nigdje mira naći ne mogu, kao kad vihor tjera pero, list, amo tamo.
Znaš, zlati, kad si Višnjici govorio: Je li, koka, mamica naša, ona je dobra duša. Višnjica bi rekla: Krampus će uzeti ovoga onoga, a samo ne mamicu. Jer mamica je dobra duša.
Šta si ti meni? Pitao si i naučio Višnju, da odgovori: Duša, srce, život i sve!
Onda, kad je bila mala, mala, onda si ju znao po sobi nositi i pjevati joj: Čin čin, tata moj, ja sam mili bebić tvoj, na ariju kola bosanskog.
Znaš, zlati, koliko smo zajedno išli u panoramu. Svaki utorak.
Da sad dobijem kutiju punu zlatnih dukata, onda bih odmah uzeo tebe za jednu ruku, a Višnju za drugu, pa na kolodvor. Mamu bih zvao i rekao: Uzmi i učini sa stvarima, što hoćeš.
Kako si volio zastave hrvatske. Uvijek smo išli zajedno gledati, a ti si brojio, koliko ih ima.
Višnja reče prvu večer: Zašto da molim, mamice, kad tatice nema?
Kad smo išli prviput na more, kako sam se blaženo njemu prepušta vala, da me vodi. Hotice nisam marila za ništa, a on mi se rugao, kako se ne umijem orijentirati.
Kad je bila zima, a ti meni kupovao svakakve majice vunene i sve me zamotavao, tetošio, čuvao!
Reci mi, Elić, šta je to ulac? Was ist daš Drebetaitsch? Rugao se strancima, kako se glupo čude svakoj stvari kao da smo mi iz Bosne kakova čudovišta.
Badnjak. Zajedno smo uvijek kitili bor, zajedno, ti si naređivao ovo ono, da bude ljepši. A podnipošto nisi htio izići van kuće na taj dan. Kako smo bili sretni. Ti si me darivao svakakovim konzumnim stvarima, a na svaki dar napisao: Dudiću! Eliću! A zadnjih godina samo si rekao: Dobroj mamici! Miloj mamici! Usput kod posla pričao si, kako se to Božić slavi u Senju. Kako je mama pravila paprenjake pa druge božićne kolače i slala svojim prijateljima. Imitirao si ton, govor sluškinje: »Dobro jutro. Poslali su im milostiva od maloga malo i želi im sve dobro« etc. A dotična gospoda rekla bi: Nane, prijte gledat, ča su mi Malčika poslali. Dobra duša, ta Malčika.
U Fiumi! Rado si bio tamo. Pa samo da ti je bilo šetati uz obalu ili sjediti na bordunalima i gledati velike parobrode, kad ulaze ili izlaze. Ti si znao svaki dan, stoji li koji novi. U noći smo gledali za onim, koji je išao put Venecije, i kako mu se svijetlo sve više udaljivalo i na koncu iščeznulo. Često puta znali smo se odšetati i put kolodvora pa na jednom mjestu dočekati brzi vlak, koji je dolazio iz Zagreba. Hu, kako je sop tao, lupao, kap kakva neman. A mi smo to gledali; ti si ju volio, tu lokomotivu.
Često si se i šalio i rugao. Govorio si na riječkoj strani: »Ja sam Majar, gospodo moja, ča ti Hrvati, živili Majari!«, a kad smo prešli ćupriju na Sušak, ti si govorio: Zivila Hrvatska. Nek svakom bude pravo. Malo treba biti Majar, malo Hrvat.
Svako jutro si se kupao u toplom moru, a onda smo prišli dobro objedovati.
A kako te boljelo u mjehuru. Kolikoput si morao stati i otići gdje na stranu, da ljudi ne vide, kako te hvataju grčevi. Kad pomislim, kako je mogao već onda valjan doktor te spasiti i - izliječiti!
U Beču prvi dan smo plakali. Onda kasnije, kad si izišao iz bolnice, kako si dugo trebao do kuće, a bilo je 50 koraka samo. Bolno, grozno! Onda poslije podne išli smo pješke u Kartnericu. Najviše si volio Eli zabetin spomenik.
Kad si se kadikad napio vina, onda si bio veseo, drag, a ja sam se zbog toga ljutila, jer su ljudi tebe onda ponižavali, vrijeđali te.
Najradije si se zimi rano dizao pa pio kavu kod svijetla.
Tvoje duhovite doskočice.
Mama, to je velika ratna lađa.
Što je najveće utvaranje? Kad se neko legne trbuhom na more, metne nekud goruću cigaretu i misli, da je engleski parobrod.
Rugao se Vejsilu radi arheologije. Kakav lonac, u koji je bogzna kakova rimska baba pišila, sad ga vi iskopaste i pišete o njemu čitave članke.
Rano smo lijegali, a ti si uvijek još neko vrijeme bdio i lupao prstima o krevet odozdo po strani. Šta je to? pitam. Znaš, ja si sviram prstima marš za počinak, taman kao generalu pred konakom.
Proza. To, što ja prepisujem, nije sve. Opisi slika Arndta redaju se svi. Jedan je bio ljepši od drugoga, tim teže je bilo opisivati te slike, koje su većinom jednake: nekakav kraj u Bosni ili Hercegovini, poneki seljak, uz njega konj ili magarac; ili stado ovaca i t. d. Uvijek isto. Pa ipak je Silvije sve to začinio lijepim opisima. Ovdje uvrštavam samo opise hrvatskih slikara velikana; isto tako dopise uredništva; mećem samo nekoje zabavnije, šaljive. Ima ih na pretek, u kojima Silvije bodri, opominje pjesnika mladog. On sam ne jednom odgovara, da ne sudi ni po babu ni po stričevima, već po svom nepristranom uvjerenju.
Od književnosti uvrstila sam samo kritike domaćih hrvatskih djela. Jer ne bi izišli na kraj, da metnem i još druge ocjene tuđih knjiga, češke, poljske, slovenske literature i t. d.
Kad si bio dobre volje, kad si pio po koju čašicu više, onda, oh onda, znaš, kakav si bio. Praštao si sve i svima. Grlio se sa cijelim svijetom.
Nije mi jasno, je li zlati napisao ocjenu od: Poparić, Hercezi sv. Save, rasprava, 1895. Ispovijesti sv. Augustina, Životopis Vazova? broj 19, 1895.
Tko umije, njemu dvije? Uz sliku Crnčića: Sa pazara u Posavini, broj 21, 1895. je li od Silvija?
Da ne spomenem napose prijevode iz tuđih novina, prikaze iz tali- janskih revija, o ruskim romansijerima i t. d.
Većinom sva »Smotra« njegova.
Dr. Petar Marković, Putovanja po balkanskom poluotoku. Kako je mislio o pjesniku, komu i kako da pjeva, divno veli u ocjeni o velikoruskim narodnim pjesmama (1896).
Begović Pjesme? Broj 8. 1896.
Kako je sve zbijeno, u malo riječi rekao je mnogo, nije razvlačio, i u svakom prikazu ima bar jedna iskra.
Liberte, Egalite, Fraternite. Poslao 28. X. 84. u uredništvo »Vile«.
29. okt. 1883. otišao u Rim.
29. okt. 1908. umro.
Drama. Dušanu pisati, spomenuti sve.
Krausu javiti, da je u ostavštini ostao čitavi potpuni nacrt i započeta drama »Za drugoga«, koju izrađuje jedan književnik iz Bosne. Drama je socijalna i slika bosanske prilike prije aneksije. Pisac zasad ostaje anoniman. Za Obzor.
Ja Ela Kranjčević prodajem sobu Silv. Str. Kranjčevića Institutu za balkanske studije u Sarajevu.

Komentari